Autor: NEMANJA DŽUVEROVIĆ
Istraživanja u postkonfliktnim i društvima pogođenim prirodnim nepogodama sve više su u fokusu naučne zajednice, a pogotovu istraživača iz oblasti mira i sukoba. Opšti konsenzus u akademskoj zajednici je da istraživački rad mora biti etički i odgovoran, ali ključno pitanje ostaje šta to zaista znači u praksi kada se istraživanje odvija među ovako osetljivim i ranjivim grupama. Ovaj tekst zasnovan je na nalazima projekta koji je istraživao etičke izazove u tri različita konteksta: na Balkanu, Nepalu i u Kolumbiji [1]. Cilj je bio da se kroz iskustva lokalnih i međunarodnih istraživača analizira kako izgleda etika na terenu i koliko se formalne procedure poklapaju sa stvarnošću. Dobijeni nalazi ne tiču se samo ovih regiona i zemalja već nose važne poruke za ostala krizna područja širom sveta.
Na osnovu sprovedenog istraživanja na Balkanu, Nepalu i Kolumbiji, u periodu od dve godine (2023-2025), opšti je zaključak da između formalnih etičkih procedura koje postoje pri istraživačkim (i visokoobrazovanim) ustanovama i stvarnosti na terenu postoji veliki jaz. Taj jaz nije samo akademsko pitanje već on ima i stvarne posledice po ljude čiji su životi predmet naučnog interesovanja. Lokalni istraživači, koji često deluju kao posrednici između međunarodnih istraživača i lokalnih zajednica, najbolje osećaju težinu tog jaza. Njihova pozicija je izuzetno zahtevna jer moraju da balansiraju između formalnih zahteva donatora, procedura koje diktiraju međunarodni partneri i očekivanja lokalnog stanovništva koje se nada da će istraživanje doneti određenu konkretnu korist. Oni su ti koji na kraju moraju da objasne zašto zajednice, uprkos brojnim istraživanjima u njihovom okruženju, ne vide promene na bolje kada su u pitanju njihovi životi i životi zajednica kojima pripadaju.
Praksa pokazuje da etičke procedure koje se primenjuju prilikom istraživanjima u postkonfliktnim i društvima pogođenim prirodnim nepogodama nastaju isključivo pri akademskim ustanovama koje se nalaze na globalnom Severu i najčešće dolaze iz medicinskih ili biomedicinskim naučnih oblasti. Kada se takvi standardi primene na društvene nauke, posebno u osetljivim i nestabilnim područjima, oni često deluju neadekvatno ili čak kontraproduktivno. Pri tome, problem nije samo u procedurama već u odsustvu mehanizama koji bi osigurali da se etički principi primenjuje tokom čitavog procesa istraživanja. Kako je to slikovito opisao jedan istraživač sa Balkana: “Ako nema policajca, niko ne vozi 50 na sat. U poslednjem međunarodnom projektu imali smo etički odbor koji se nijednom nije sastao tokom projekta. To je samo forma, a ne suština. Nikoga više nije briga kada dobijete etičko odobrenje”. U takvim uslovima etika postaje administrativna prepreka koju treba preskočiti, a ne okvir koji treba da vodi rad istraživača.
Grafit u Bogoti, Kolumbija (lična arhiva)
Pored toga, jedan od najvećih problema je što mnogi međunarodni istraživači, i pored dobre namere i poznavanja teorije, ne razumeju u potpunosti lokalni kontekst. Lokalni istraživači često naglašavaju da stranci tumače podatke iz sopstvenih perspektiva, oslanjajući se na literaturu na engleskom jeziku, dok lokalna znanja, ako nisu na prevedena ili nisu “međunarodno vidljiva”, ostaju marginalizovana. Jedan istraživač je primetio da “oni (međunarodni istraživači) znaju mnogo o regionu iz knjiga, ali ne poznaju nijanse koje dolaze iz života na terenu”. Ovakvo stanje dovodi do toga da se reprodukuje već postojeće znanje koje nužno ne služi stvarnim potrebama lokalnih zajednica. U slučaju Nepala sagovornici su isticali da čak ni domaći istraživači ne mogu da razumeju potrebe svih zajednica usled heterogenosti nepalskog društva. Šta onda da se kaže za međunarodne istraživače koji ne govore nijedan od mnoštva jezika koji se govore u ovoj himalajskoj zemlji niti su posetili mesta van Katmandua pre početka samog istraživanja?
Buda stupa, Katmandu, Nepal (lična arhiva)
Još jedan veliki izazov istraživanja u ovakvim zajednicama jeste i zamor od istraživanja. U mnogim slučajevima ljudi imaju utisak da su bili predmet brojnih studija, intervjua i procena, ali da se ništa nije promenilo na bolje. Ponavljaju se iste priče, pri čemu se ponovno proživljavaju određene traume, dok se istraživanja fokusiraju na uvek na iste teme koje moguće i dalje imaju naučni vrednost ali u očima lokalnih zajednica predstavljaju stvar prošlosti. Jedan učesnika opisao je ovakvu situaciju ovo kao “fetišizaciju istraživanja” – svi žele da vide iste stvari zato što su ih pročitali u knjigama svojih kolega. Istovremeno, ljudi iz lokalnih zajednica bi rado govorili i o drugim aspektima svog života, kao što su kultura, muzika ili svakodnevne strategije preživljavanja, ali za to retko ko pita ili se interesuje.
Problem predstavlja i činjenica da učešće u istraživanju često stvara određena, najčešće prećutna, očekivanja. Ispitanici iz lokalnih zajednica očekuju da će njihova iskustva dovesti do konkretne promene ili bar do većeg razumevanja njihovih problema od strane onih koji donose odluke. Kada se to ne dogodi, raste razočaranje i nepoverenje. Lokalni istraživači su ti koji se najčešće susreću s tim nezadovoljstvom, jer kada strani istraživači napuste teren oni ostaju u zajednicama koje očekuju odgovore. Jedan od istraživača iz Nepala je istakao sledeće: “Moj pristup je da ljudima tačno kažem šta radimo. Ne pričam im o budućnosti i šta bi moglo da bude. Ne želim da se ljudi ponovo traumatizuju i prepričavaju priče koje niko neće pročitati”. Ovakav pristup pokazuje koliko je važno graditi pošten odnos sa ispitanicima i ne obećavati ono što nije moguće ispuniti.
Sva navedena iskustva iz ovih primera ukazuju da je neophodno temeljno preispitati kako se etika istraživanja u postkonfliktnim i društvima pogođenim prirodnim nepogodama formira i primenjuje. Nalazi ovog istraživanja jasno ukazuju da je neophodno veće uključivanje lokalnih istraživača u pravljene etičkih standarda, više poštovanja prema lokalnim zajednicama koje su predmet istraživanja i jačanje mehanizama odgovornosti onih koje sprovode istraživanja, bez obzira da li su lokalni ili međunarodni istraživači. Istraživanje ne sme da bude samo proizvodnja znanja radi publikacija ili finansiranja, već mora da postane sredstvo koje doprinosi boljem razumevanju i stvaranju uslova za pozitivne promene u zajednicama gde se istraživanje sprovodi. Etika u istraživanjima mora da izađe iz okvira formalnosti i postane stvarna praksa koja štiti ljude i osnažuje zajednice koje su često na marginama interesovanja.
[1] Projekat pod nazivom ”Re-ordering Ethics and Knowledge Production in Conflict- and Disaster-Affected Contexts” finansijski je podržan od strane Britanske akademije. Partneri na projektu su Univerzitet u Mančesteru – Institut za humanitarna pitanja i odgovore na krize, Univerzitet u Beogradu – Fakultet političkih nauka, Papski univerzitet Haverijana (Bogota, Kolumbija) i Tribuhvan univerzitet (Katmandu, Nepal)
Nemanja Džuverović je redovni profesor na Univerzitetu u Beogradu – Fakultetu političkih nauka i gostujući profesor na Nortvestern univerzitetu.